MMORPG su se našle u žiži interesovanja najrazličitijih društvenih nauka zbog svog izrazito i, istovremeno, očigledno socijalnog karaktera: ukupan sadžaj igre moguće je savladati samo ako ste udruženi. Kako se u grupama uspostavljaju najrazličitiji tipovi odnosa, isto kao i u RL, naravno da su istraživači bili izrazito zainteresovani - pre svega za korelacije između odnosa u virtuelnim i RL zajednicama i za uticaj virtuelnih na "stvarnosvetske" grupe-zajednice.
Socijalizacija, međutim, nije svedena samo na interakcije unutar igre - ona je daleko širi proces. Kao i u RL, proces učenja u svim MMORPG zasnovan je, ne samo na pojedinačnim akcijama (uspešnim i neuspešnim), nego pre svega na usvajanju iskustava "starijih", onih koji imaju više iskustva i znanja i koji su spremni da ih prenesu na mlađe generacije. To je moguće u samoj igri - u razgovorima sa članovima gilde, ili postavljanjem pitanja na nekom od javnih kanala (General, Trade). No, isto tako, moguće je prikupiti informacije koje su rezultat aktivnog rada velikog broja fanova, a koje su rasute u velikom Internet-prostoru.
Od igrača se uglavnom, pre svega u grupnim zadacima, očekuje da znaju šta rade. Pozivi u grupe često imaju i napomenu da je potrebno da kandidati "znaju mehaniku", čak i kada se radi o potpuno novim sadržajima. To znači da se od igrača očekuje da, pre priključenja grupi, uloži vreme/napor da pročita oficijelna uputstva i pregleda snimke dostupne na YuTub-u, koje postavljaju ili sam Blizzard ili igrači koji su igrali beta verziju tog sadržaja.
Maksimalno poznavanje kulture u kojoj se krećemo, ali i sopstvenih mogućnosti i ograničenja, neophodno je za efikasno funkcionisanje u svetu, makar on bio i virtuelni. Od jezika, preko pravila ponašanja, do ekonomskih i socijalnih strategija: sve se to uči i, po pravilu, uči se od starijih i iskusnijih.
U savremenom RL je ova prosta činjenica zamagljena podelom između prenošenja/usvajanja znanja i prenošenja iskustava. Proces školovanja je prenošenje znanja od onih koji ga stvaraju - naučnika, bili oni nekadašnji ili sadašnji - do onih kojima to znanje treba, ali ne direktno nego institucionalno posredovano i hijerarhizovano. Proces prenošenja iskustava je neinstitucionalni i obično se zanemaruje, ali je bar isto toliko važan za formiranje uspešnih i zadovoljnih (to se, nekako, obično ne smatra bitnim) članova zajednice/društva.
U virtualnom svetu je proces učenja još uvek jedinstven, a prenos znanja sa starijih na mlađe potpuno jasan i vidljiv, što u velikoj meri liči na povezane procese socijalizacije i usvajanja znanja u zajednicama iz predmodernog perioda.

Нема коментара:
Постави коментар