MMORPG su se našle u žiži interesovanja najrazličitijih društvenih nauka zbog svog izrazito i, istovremeno, očigledno socijalnog karaktera: ukupan sadžaj igre moguće je savladati samo ako ste udruženi. Kako se u grupama uspostavljaju najrazličitiji tipovi odnosa, isto kao i u RL, naravno da su istraživači bili izrazito zainteresovani - pre svega za korelacije između odnosa u virtuelnim i RL zajednicama i za uticaj virtuelnih na "stvarnosvetske" grupe-zajednice.

Od igrača se uglavnom, pre svega u grupnim zadacima, očekuje da znaju šta rade. Pozivi u grupe često imaju i napomenu da je potrebno da kandidati "znaju mehaniku", čak i kada se radi o potpuno novim sadržajima. To znači da se od igrača očekuje da, pre priključenja grupi, uloži vreme/napor da pročita oficijelna uputstva i pregleda snimke dostupne na YuTub-u, koje postavljaju ili sam Blizzard ili igrači koji su igrali beta verziju tog sadržaja.
Maksimalno poznavanje kulture u kojoj se krećemo, ali i sopstvenih mogućnosti i ograničenja, neophodno je za efikasno funkcionisanje u svetu, makar on bio i virtuelni. Od jezika, preko pravila ponašanja, do ekonomskih i socijalnih strategija: sve se to uči i, po pravilu, uči se od starijih i iskusnijih.
U savremenom RL je ova prosta činjenica zamagljena podelom između prenošenja/usvajanja znanja i prenošenja iskustava. Proces školovanja je prenošenje znanja od onih koji ga stvaraju - naučnika, bili oni nekadašnji ili sadašnji - do onih kojima to znanje treba, ali ne direktno nego institucionalno posredovano i hijerarhizovano. Proces prenošenja iskustava je neinstitucionalni i obično se zanemaruje, ali je bar isto toliko važan za formiranje uspešnih i zadovoljnih (to se, nekako, obično ne smatra bitnim) članova zajednice/društva.
U virtualnom svetu je proces učenja još uvek jedinstven, a prenos znanja sa starijih na mlađe potpuno jasan i vidljiv, što u velikoj meri liči na povezane procese socijalizacije i usvajanja znanja u zajednicama iz predmodernog perioda.
Нема коментара:
Постави коментар