Na FB grupi World of Warcraft, postavljeno je pitanje da li će sledeca ekspanzija (Legion) biti poslednja. Zajednica okupljena oko te grupe procenila je pitanje kao neozbiljno, pri čemu je jedan od komentara sažeo u sebi sve druge: "Is this a serious question? They've said 'this will be the last expansion' since WOTLK. There is no 'last expansion'. We live, we play, we die" (Melissa Chesmore, 06. 04. 1016).
Nekoliko dana ranije na Trade kanalu unutar WoW-a, pojavio se komentar da WoW nije igra, nego način života.
Govoreći o stalnim žalbama da Blizzard ne želi da čuje primedbe koje mu stavlja igračka zajednica, jedan od Blizzardovih šefova kaže: "A minority of players raid. A minority of players participate in PvP. A tiny minority touch Mythic raiding. A tiny minority of players do rated PvP. A minority of players have several max-level alts. A minority of players do pet battles, roleplay, list things for sale on the auction house, do Challenge Mode dungeons, and the list goes on." (http://gamerize.net/world-warcraft-designer-gets-real-complaint-blizzard-doesnt-listen/), što znači da je ta zajednica sastavljena od velikog broja manjih zajednica, koje imaju različite (ne obavezno i suprotstavljene) želje, potrebe i interese.
Sve ove izjave govore u prilog shvaranju WoW-a kao sveta po sebi, ne mnogo različitog od fizičkog sveta svakodnevnog RL funkcionisanja. Tako ga vide igrači/stanovnici, ali ga tako vidi i kreator, i to je verovatno jedina tačka u kojoj se kreatori i igrači slažu i oko koje nikada nema nikakve rasprave.
Ono sto igrači po pravilu ne vide je - da su deo neke od manjina: ja sam bila iskreno iznenađena činjenicom da se moje normalno svakodnevno ponašanje (npr. razvijanje velikog broja altova do maksimalnog nivoa, aktivnost u aukcijskoj kući) svrstava u manjinsko, jer sam podrazumevala da ako ja nešto radim, to rade svi, odnosno - da moje ponašanje nije izuzetak nego pravilo.
Pritom je nivo tolerancije prema drugačijem ponašanju, željama i ciljevima uglavnom na vrlo, vrlo niskom nivou - što pokazuje da je prihvatanje različitosti teško u digitalnom, koliko i u fizičkom okruženju, odnosno da su - uprkos svim političko-korektnim pričama o razumevanju i toleranciji - ljudi skloni da vide sebe kao merilo svih stvari. Samo što u digitalnom svetu nema značajnih restrikcija, pa svoje uverenje mogu da iskažu potpuno javno, bez izazivanja bilo kakvih negativnih posledica. Javno iskazivanje stavova vodi s jedne strane ka organizovanju manjih zajednica (gildi) koje čine ljudi sa istim ciljevima i pogledom na svet, a sa druge bi moglo da ukaže na neuspeh insistiranja na političkoj korektnosti u RL uslovima, jer ona samo maskira stvarna mišljenja i stavove koje proglašava socijalno neprihvatljivim, a koji se ne ispoljavaju (previše) javno iz straha od socijalne stigmatizacije.
Svet po sebi i u ovom slučaju može da nam ukaže na potrebne pravce istraživanja u RL, naročito ako se radi o pitanjma na koja su odgovori neprijatni ili bar neželjeni.
Nekoliko dana ranije na Trade kanalu unutar WoW-a, pojavio se komentar da WoW nije igra, nego način života.
Govoreći o stalnim žalbama da Blizzard ne želi da čuje primedbe koje mu stavlja igračka zajednica, jedan od Blizzardovih šefova kaže: "A minority of players raid. A minority of players participate in PvP. A tiny minority touch Mythic raiding. A tiny minority of players do rated PvP. A minority of players have several max-level alts. A minority of players do pet battles, roleplay, list things for sale on the auction house, do Challenge Mode dungeons, and the list goes on." (http://gamerize.net/world-warcraft-designer-gets-real-complaint-blizzard-doesnt-listen/), što znači da je ta zajednica sastavljena od velikog broja manjih zajednica, koje imaju različite (ne obavezno i suprotstavljene) želje, potrebe i interese.
Sve ove izjave govore u prilog shvaranju WoW-a kao sveta po sebi, ne mnogo različitog od fizičkog sveta svakodnevnog RL funkcionisanja. Tako ga vide igrači/stanovnici, ali ga tako vidi i kreator, i to je verovatno jedina tačka u kojoj se kreatori i igrači slažu i oko koje nikada nema nikakve rasprave.
Ono sto igrači po pravilu ne vide je - da su deo neke od manjina: ja sam bila iskreno iznenađena činjenicom da se moje normalno svakodnevno ponašanje (npr. razvijanje velikog broja altova do maksimalnog nivoa, aktivnost u aukcijskoj kući) svrstava u manjinsko, jer sam podrazumevala da ako ja nešto radim, to rade svi, odnosno - da moje ponašanje nije izuzetak nego pravilo.
Pritom je nivo tolerancije prema drugačijem ponašanju, željama i ciljevima uglavnom na vrlo, vrlo niskom nivou - što pokazuje da je prihvatanje različitosti teško u digitalnom, koliko i u fizičkom okruženju, odnosno da su - uprkos svim političko-korektnim pričama o razumevanju i toleranciji - ljudi skloni da vide sebe kao merilo svih stvari. Samo što u digitalnom svetu nema značajnih restrikcija, pa svoje uverenje mogu da iskažu potpuno javno, bez izazivanja bilo kakvih negativnih posledica. Javno iskazivanje stavova vodi s jedne strane ka organizovanju manjih zajednica (gildi) koje čine ljudi sa istim ciljevima i pogledom na svet, a sa druge bi moglo da ukaže na neuspeh insistiranja na političkoj korektnosti u RL uslovima, jer ona samo maskira stvarna mišljenja i stavove koje proglašava socijalno neprihvatljivim, a koji se ne ispoljavaju (previše) javno iz straha od socijalne stigmatizacije.
Svet po sebi i u ovom slučaju može da nam ukaže na potrebne pravce istraživanja u RL, naročito ako se radi o pitanjma na koja su odgovori neprijatni ili bar neželjeni.
Нема коментара:
Постави коментар