Sve igre, a naročito MMORPG, su u javnosti često napadane kao eskapizam. Moguće da jesu. Kastronova to čak otvoreno tvrdi, ali bez negativnog predznaka: kaže da ljudi idu tamo gde se osećaju bolje, gde je svet razumljiviji, gde vide sopstvenu svrhu - gde imaju sve ono što nedostaje njihovim svakodnevnim RL životima.
No, ono što meni izgleda kao osnovno pitanje je: šta, kog vraga, fali eskapizmu?
Definicije eskapizma, pored izbegavnja realnosti, obično navode posvećenost naučnoj fantastici i/ili fantaziji (samo jedan od gotovo bezbroj primera: "the practice of engaging in activities that enable one to avoid having to deal with reality, as the persistent attendance at science-fiction films, reading of fantasy literature, etc.", http://www.thefreedictionary.com/escapism). Uključivanje mašte u sivilo dana (što jeste bavljenje svakom vrstom fantazije - bila ona zasnovana na nauci ili pretpostavljenoj magiji, smeštena u nemoguće daleku budućnost ili alternativnu prošlost, napisana, nacrtana, snimljena ili kodirana) po pravilu nije izbegavanje (onoga što nam se ne dopada u) realnosti, nego je popravljanje nezanimljive svakodnevice, njeno usklađuvanje sa našim potrebama koje na drugi način ne možemo da zadovoljimo. Tako eskapizam, iako definisan kao bežanje od stvarnosti, u stvari znači promenu stvarnosti - bar na ličnom planu - i sa tim (mogu da) imaju problem samo oni koji smatraju da se svet ne sme nikako menjati, a da je ljudska dužnost da se sve tegobe realnog života, iako jesu tegobe ili baš upravo zbog toga, prihvate bez roptanja i da se, uprkos njima, ostane maksimalno usredsređen na rad, samo i jedino rad (dragi Veber ponovo među nama, ako je ikada i odlazio: Protestantska etika i duh kapitalizma).
Drugačija mišljenja naravno postoje, ali nisu omiljena u neoliberalnom kontekstu. Yi-Fu Tuan u svojoj knjizi o eskapizmu možda malo prenaglašeno tvrdi da je celokupna ljudska civilizacija posledica neprihvatanja realnosti i nastojanja da se život učini srećnijim, udobnijim i lakšim (za razliku od ostalih njegovih knjiga - Tuan je izuzetno hvaljen i citiran autor - ova je izrazito nepromovisana).
MMORPG su, kada se govori o eskapizmu, zaista poseban slučaj: prvi put u istoriji milioni ljudi mogu da dele zajedničku fantaziju i da u njoj provode onoliko vremena koliko žele (paralela bi možda mogla da bude kolektivno slušanje/ponavljanje mitova u društvima bez pismenosti - to bi valjalo ispitati). Time iskoračuju iz sveta, ali ne više pojedinačno nego zajedno, formirajući neka nova društva i kulture. Kako je iskorak iz sveta takođe promena, Kastronova predviđa da će, kada dovoljno ljudi bude pretežno živelo u alternativnim stvarnostima, vlade i korporacije morati da menjaju politike, jer će se ekonomski i politički sistem urušiti (da li je potrebno napomenuti da ni ova Kastronovina knjiga, za razliku od prethodne, nije uopšte promovisana?).
No, ono što meni izgleda kao osnovno pitanje je: šta, kog vraga, fali eskapizmu?
Definicije eskapizma, pored izbegavnja realnosti, obično navode posvećenost naučnoj fantastici i/ili fantaziji (samo jedan od gotovo bezbroj primera: "the practice of engaging in activities that enable one to avoid having to deal with reality, as the persistent attendance at science-fiction films, reading of fantasy literature, etc.", http://www.thefreedictionary.com/escapism). Uključivanje mašte u sivilo dana (što jeste bavljenje svakom vrstom fantazije - bila ona zasnovana na nauci ili pretpostavljenoj magiji, smeštena u nemoguće daleku budućnost ili alternativnu prošlost, napisana, nacrtana, snimljena ili kodirana) po pravilu nije izbegavanje (onoga što nam se ne dopada u) realnosti, nego je popravljanje nezanimljive svakodnevice, njeno usklađuvanje sa našim potrebama koje na drugi način ne možemo da zadovoljimo. Tako eskapizam, iako definisan kao bežanje od stvarnosti, u stvari znači promenu stvarnosti - bar na ličnom planu - i sa tim (mogu da) imaju problem samo oni koji smatraju da se svet ne sme nikako menjati, a da je ljudska dužnost da se sve tegobe realnog života, iako jesu tegobe ili baš upravo zbog toga, prihvate bez roptanja i da se, uprkos njima, ostane maksimalno usredsređen na rad, samo i jedino rad (dragi Veber ponovo među nama, ako je ikada i odlazio: Protestantska etika i duh kapitalizma).
Drugačija mišljenja naravno postoje, ali nisu omiljena u neoliberalnom kontekstu. Yi-Fu Tuan u svojoj knjizi o eskapizmu možda malo prenaglašeno tvrdi da je celokupna ljudska civilizacija posledica neprihvatanja realnosti i nastojanja da se život učini srećnijim, udobnijim i lakšim (za razliku od ostalih njegovih knjiga - Tuan je izuzetno hvaljen i citiran autor - ova je izrazito nepromovisana).
MMORPG su, kada se govori o eskapizmu, zaista poseban slučaj: prvi put u istoriji milioni ljudi mogu da dele zajedničku fantaziju i da u njoj provode onoliko vremena koliko žele (paralela bi možda mogla da bude kolektivno slušanje/ponavljanje mitova u društvima bez pismenosti - to bi valjalo ispitati). Time iskoračuju iz sveta, ali ne više pojedinačno nego zajedno, formirajući neka nova društva i kulture. Kako je iskorak iz sveta takođe promena, Kastronova predviđa da će, kada dovoljno ljudi bude pretežno živelo u alternativnim stvarnostima, vlade i korporacije morati da menjaju politike, jer će se ekonomski i politički sistem urušiti (da li je potrebno napomenuti da ni ova Kastronovina knjiga, za razliku od prethodne, nije uopšte promovisana?).
Ili, kako na drugi način to objasnjava Alen Badju:
"Our masters anxiously track the level at which people are buying commodities, for if suddenly no one bought anything any more, then the system would collapse like a row of skittles."[1]
Igrači, bar oni koji su se opredelili za život u alternativnom svetu, nisu potrošači: umesto novih stvari (drugi ili treći automobil, osamnaesti par cipela, sezonska promena garederobe i/ili nameštaja, turistička putovanja na različita promovisana mesta, zdrava – odnosno promovisana kao takva – hrana, i sve ostalo što se od njih očekuje da kupe/troše), njima je u fizičkom svetu potreban samo minimum za održavanje biološke egzistencije, plaćanje struje, priključka za Internet i naloga za pristup odabranom svetu (eventualno, ukoliko pristup nije besplatan). Tako je zapravo izbor života pretežno u alternativnom svetu individualni revolucionarni čin, kao is vaki drugi oblik građanske neposlušnosti: pojedinačni korak ka urušavanju sveta u kome ljudi nisu srećni.
Dakle: eskapizmu zapravo ništa ne fali, osim opasnosti koju predstavlja po sistem. U to ime, odoh u Azerot da gledam prekrasna neba Outlend-a, da veselo pobijem neka pretekla čudovišta i da se družim s ljudima iz moje male gilde - dosadni poslovi koji me čekaju, mogu da pričekaju još malo.
[1] Davidson, Miri. 2015.
"Badiou's Happiness Lesson", Verso, 28 August, http://www.versobooks.com/blogs/2192-badiou-s-happiness-lesson
"Our masters anxiously track the level at which people are buying commodities, for if suddenly no one bought anything any more, then the system would collapse like a row of skittles."[1]
Igrači, bar oni koji su se opredelili za život u alternativnom svetu, nisu potrošači: umesto novih stvari (drugi ili treći automobil, osamnaesti par cipela, sezonska promena garederobe i/ili nameštaja, turistička putovanja na različita promovisana mesta, zdrava – odnosno promovisana kao takva – hrana, i sve ostalo što se od njih očekuje da kupe/troše), njima je u fizičkom svetu potreban samo minimum za održavanje biološke egzistencije, plaćanje struje, priključka za Internet i naloga za pristup odabranom svetu (eventualno, ukoliko pristup nije besplatan). Tako je zapravo izbor života pretežno u alternativnom svetu individualni revolucionarni čin, kao is vaki drugi oblik građanske neposlušnosti: pojedinačni korak ka urušavanju sveta u kome ljudi nisu srećni.
Нема коментара:
Постави коментар